Bio je najbolje dijete koje sam ja ikada poznavala, komšija Saša kome sam bila i učitaljica do četvrtog razreda osnovne škole. Bio je kulturan, pažljiv, razigran, ali kada je imao 17 godina doživio je tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je potpuno izgubio vid, čak mu je i život visio o koncu.
Od tada sam ga slabo viđala, nije izlazio iz stana, nikako nije mogao da prihvati činjenicu da više nikada neće moći da vidi, a nije se mogao ni navići na novi način življenja, bio je to veliki šok za sve. Neki dan sam ga srela na ulazu u zgradu. Onako sva sretna jer ga vidim da se počeo truditi, da je ponovo počeo živjeti pozdravila sam ga i otvorila mu ulazna vrata, da mu pomognem, a on je tada zaplakao i samo rekao, DA JE SVE KAKO TREBA, JA BIH VAMA TREBAO OTVORITI VRATA, A NE VI MENI. Koja tuga ljudi moji, nevjerovatno loš osjećaj i u tako teškoj situaciji on razmišlja o pravilima lijepog ponašanja, bontonu, srce mi se steglo, najradije bih da sam mogla i ja da zaplačem, ali ostala sam jaka i kazala mu,
UPRAVU SI SAŠA, NE ZNAM NI ZAŠTO SAM TI OTVORILA. Nakon toga sam ih ponovo zatvorila i zamolila ga da svojoj učiteljici otvori vrata da mogu da uđem, nakon toga mu se baš vidjelo zadovoljstvo na licu, jer je bar na trenutak bilo kako je on i navikao. Nadam se da će se uspjeti izboriti sa ovime što ga je snašlo i da će uspjeti nastaviti normalan život, jer ako iko tako nešto zaslužuje onda je to on.
0 komentari